Jedna
od bitnih karakteristika urbanizma Bjelovara - blokovska izgradnja sa
čvrstim fiksiranjem uglova sa po jednom slobodnostojećom zgradom na
svakom uglu kvadrata te slobodnim površinama izmedju zgrada i unutar
blokova.
Oko
grada već je tada omeđen okolni prostor buduće vojne općine
Bjelovar s granicom uz potok Plavnicu na zapadnoj strani, Bjelovackom
na istoku, naseljem Ivanovčani na sjeveru i Sredicama na jugu.
Granica vojnog komuniteta ostala je ista sve do ukidanja Vojne
krajine. Taj je prostor bio nenaseljen, ispresjecan vodotocima, šumom
i gajevima, a nakon izgradnje grada velik je dio isparceliran za
vrtove i dat na upotrebu prvim gradskim naseljenicima.
Prvi
niz blokova oko centralnog trga bio je isparceliran na po četiri
parcele, a prema vanjskom rubu parcelacija se usitnjava na po šest
pa i više gradjevnih jedinica. Već je na tom je planu vidljiva
jedna od bitnih karakteristika urbanizma Bjelovara - blokovska
izgradnja sa čvrstim fiksiranjem uglova sa po jednom
slobodnostojećom zgradom na svakom uglu kvadrata te slobodnim
površinama između zgrada i unutar blokova.
Oko
grada već je tada omedjen okolni prostor buduće vojne općine
Bjelovar s granicom uz potok Plavnicu na zapadnoj strani, Bjelovackom
na istoku, naseljem Ivanovčani na sjeveru i Sredicama na jugu.
Granica vojnog komuniteta ostala je ista sve do ukidanja Vojne
krajine. Taj je prostor bio nenaseljen, ispresjecan vodotocima, šumom
i gajevima, a nakon izgradnje grada velik je dio isparceliran za
vrtove i dat na upotrebu prvim gradskim naseljenicima. Obrisi
nekadašnjih vrtova prisutni su još i danas, premda su ti dijelovi
grada gusto izgradjeni
U
prvoj fazi izgradnje, koja je dovršena 1758. godine, bile su unutar
utvrde izgrađene 43 zgrade, odnosno svi neophodni objekti za
smještaj vojske: vojarne, stanovi za časnike, skladišta oruzja i
hrane, bolnica i zgrade za vojnu administraciju. Znatan dio grada još
je bio neizgrađen, naročito blokovi uz vanjski rub kvadrata; tri su
bloka još potpuno prazna, a desetak ih je popunjeno sa samo nekoliko
kuća. Te su se godine u grad doselili pukovnici Križevačke i
đurđevačke pukovnije sa svojom vojskom, a general Varaždinske
krajine barun von Kleefeld tek 1765. godine. Svaka je pukovnija
koristila svoj dio grada, Križevačka jugozapadni, a Đurđevačka
sjeveristočni. Znatan broj gradevina za smještaj časnika i vojne
uprave nadograđivan je naknadno izmedu 1764. i 1768. godine, a neke
su zamijenjene kvalitetnijom zidanom izgradnjom. Do kraja 18.
stoljeća izgrađeni su najvažniji objekti oko središnjeg trga s
baroknim stilskim i konstruktivnim oblicima: velika vojarna Marije
Terezije, odnosno zgrada komande Križevačke pukovnije iz 1765.
godine; nekadašnji stan generala i zgrada komande kao prizemnica iz
1756. godine, danas Kvaternikov trg 7; župna crkva sv. Terezije iz
1765. godine; župni dvor i samostan pijarista iz 1772. godine;
pravoslavna crkva sv. Duha iz 1795. godine; zgrade na Kvaternikovom
trgu broj 4, 6, 8, 9, 11 i 13 te Supilova 1 koje su djelomično ili
znatno preoblikovane. Na groblju je 1779. sagrađena barokna kapela
sv. Križa. Središnji gradski trg bio je u to vrijeme prazan i
služio je kao vojno vježbalište. Na trgu su u vremenu između
1777. i 1778. podignuta četiri barokna kipa u čast sv. Terezije,
sv. Jurja, sv. Nepomuka i sv. Jelene i danas na približno istom
mjestu.
U
takvo područje, bez urbane tradicije, strateško-političkom odlukom
zasniva se 1756. g. grad Bjelovar kao planirani vojni grad sa svim
pripadajućim sadržajima. Kao takav ostaje do ukinuća Vojne krajine
1871. g. kada dobiva civilni karakter, a shodno tome mijenja se i
njegova uloga u regiji postajući privredni i administrativni centar
u regiji.
Od
osnutka grada pa sve do kraja 19. stoljeća gradjevinsku strukturu
unutar planiranog kvadrata karakterizira relativna rahlost izgradnje
dok su unutrašnjosti blokova dvorišta i vrtovi. Oko središnjeg
trga nižu se reprezentativne, javne jednokatne gradjevine i crkve.
Ostalu izgradnju po blokovima čine uglavnom slobodnostojeće
prizemnice. Gradjevinsku strukturu uglavnom čine zidanice od opeke.
Na ovaj način grad je definiran do prve trećine 19. stoljeća.
Dominantnu
izgradnju grada čini tipizirana vojnokrajiška arhitektura
kasnobaroknih stilskih karakteristika. Građevine su većinom
slobodnostojeće, jednostavnih gabarita, uravnoteženih odnosa
visokih, četverostrešnih krovišta i visine pročelja. Pročelja su
rasčlanjena jednostavnim nizom pravokutnih otvora uokvirenih plitkom
trakom u žbuci i jednostavno profiliranim vijencima. Podrumi i
prizemlja svođena su karakterističnim bačvastim svodovima
slomljenih susvodnica ili češkim svodovima sa širokim pojasnicama.
U kasnijem periodu javljaju se i pruski svodovi, segmentnog presjeka.
Reprezntativniji karakter imaju samo velika vojarna, s otvorenim
arkadnim hodnikom prema trgu, te župna i parohijska crkva.
Grad
je do prve pol. 19 st. gradjevinski definiran i do uvođenja civilne
vlasti stagnira. U tom razdoblju izgrađeno je svega nekoliko
reprezentativnih civilnih građevina sa stilskim obilježjima
klasicizma; zgrada Magistrata (danas gradski muzej), zgrada
Kvaternikov trg 10 te izvan povijesnog kvadrata zgrada čitaonice,
stara bolnica i kuća u Medulićevoj 11.
Neposredno
nakon uvodjenja civilne vlasti nije bilo značajnije izgradnje već
su adaptirane postojeće vojne zgrade. Te najranije adaptacije imaju
stilska obilježja ranog historicizma (neoromanike i neogotike) kao
zgrade Kvaternikov trg 4 i 11 te zgrada suda na mjestu stare bolnice.
Krajem
19. stoljeća dolazi do značajnih promjena i intenzivne izgradnje,
širenja grada te uvođenja novih elemenata u prostornu strukturu
grada. Unutar kvadrata dolazi do procesa popunjavanja u blokova
izgradnjom te do formiranja zatvorenih uličnih poteza. Na
atraktivnim lokacijama grade se nove administrativne, školske,
trgovačke i novčarske zgrade, najčešće jednokatne sa stilskim
odlikama zrelog historicizma. Karakteristična je pojava trgovačkih
i javnih zgrada s glavnim ulazom na uglu.
OVO
ISPOD VAZNO ZA INDUSTRIJU I POLJOPRIVREDU BJELOVARA DO DANAS:
U
sklopu višegodišnjih reformi funkcioniranja Vojne krajine, carica
Marija Terezija i njezini savjetnici pokrenuli su osnivanje
slobodnih vojnih općina
i time osigurali likvidnost Vojne krajine i njezino samofinanciranje.
Osnovni cilj osnivanja takvih
komuniteta bio je poticanje i kontrola proizvodnje te prodaje
poljoprivrednih i obrtničkih proizvoda unutar granica Vojne krajine.
Da bi potaknuli naseljavanje kvalificiranih proizvođača i obrtnika
vojne su vlasti stanovnicima slobodnih vojnih općina osigurale važne
povlastice; bili su
oslobodjeni vojne službe i samo su oni imali pravo otkupljivati,
preradjivati i prodavati sve poljoprivredne i obrtničke proizvode
proizvedene na tom području.
Koncentracijom trgovine i obrta u svega nekoliko krajiških gradova
osigurana je opskrba vojske, ali i potpuna kontrola privredne
djelatnosti. Te su reforme i
na bjelovarskom području rezultirale razvijanjem osnovnih privrednih
grana koje ga obilježavaju od osnutka do danas, a to su: mlinarstvo
i stočarstvo i uz to vezane preradjivačke industrije.
Bjelovar
je status slobodne vojne općine dobio 1772. godine, a to je
neposredno potaknulo naseljavanje civilnog stanovništva, razvoj
privrede te postepeno širenje grada izvan granica najstarije
povijesne jezgre.
Merkantilistička
politika koja obilježava vladavinu carice Marije Terezije, poticala
je i manufakturno-industrijsku proizvodnju, a jedna od novih na
prostorima Vojne krajine bila je uzgoj dudovog svilca te osnivanje
svilana. Uzgoj
bijelog duda i dudovog svilca započeo je u
granicama
vojnog komuniteta Bjelovara u zadnjoj četvrtini 18. stoljeća, a
velika svilana u Bjelovaru započela je radom 1785. godine. Trokatna
zgrada svilane bila je podignuta u neposrednoj blizini gradskog mlina
uz današnju Rusanovu ulicu. Zbog problema s tržištem i validnosti
poslovanja svilana je već 1793. godine prestala s radom. Proizvodnja
je još jednom pokrenuta sredinom 19. stoljeća, izmedju 1840. i
1867, kada je definitvno obustavljena, a zgrade prenamijenjene.
Od
1820- 1850
Izgradjene su prve rekreacione zone, zasadjeni prvi drvoredi i
hortikulturno uredjene gradske površine. Središnji
gradski trg je ozelenjen i uredjen kao park,
a vojno vjezbalište premješteno je sjeverno od grada na veliki
neizgradjeni prostor prema Ivančanima.
Uglovni
istočni blok već tada ima značajnu javnu namjenu nakon što je tu
1782. godine izgradjena stara
vojna bolnica, na mjestu današnjeg suda.
Prva
škola u gradu otvorena je već 1761. godine. Otvorili su je
pijaristi, red koji je Marija Terezija favorizirala u obrazovnim
ustanovama tog vremena, u početku u privatnoj kući za svega šest
učenika, djecu časnika. Vlastiti školski prostor pijaristi su
uredili u samostanu,
sagrađenom uz župnu crkvu 1772. godine. Prostor je korišten za
potrebe škole sve do 20. stoljeća kada je u samostanu uređen
Gradski arhiv.
1901.
godine nova zgrada gimnazije prema projektu gradskog inženjera
Srečka Smočinskog. Zgrada gimnazije svojim položajem i
oblikovanjem predstavlja jednu od naistaknutijih reprezentativnih
neostilskih gradjevina u povijesnoj jezgri grada.
Prerastanjem
Bjelovara iz isključivo vojničkog naselja u gradsku zajednicu
javljaju se i novi civilni, administrativni sadržaji, u prvom redu
gradsko poglavarstvo, tadašnji magistrat. Duznost gradonačelnika u
početku su obavljali civili, a kasnije kad je civilna zajednica
narasla i funkcija gradonačelnika dobila na značaju, obavljala su
je i vojna lica. Nova zgrada
magistrata
sagradjena je 1833.
godine na do tada neizgradjenoj parceli uz samostan i župnu crkvu, a
stoji i danas i u njoj je smješten Gradski
muzej Bjelovar.
Izgradnjom
nove bolnice 1845. godine
započinje urbanizacija blokova sjeverno od današnje Mihanovićeve
koja se tada zvala Bolnička ulica. Premda je bolnica bila vojna,
sluzila je i svim civilnim stanovnicima.
Zgrade
magistrata, čitaonice i nove bolnice - detalji klasicističkog
oblikovanja
Na
trgu je uz pravac današnje Nazorove ulice sagradjena kuća Neuman,
velika četverokrilna jednokatnica s unutrašnjim dvorištem koja je
markirala središnji dio trga te fiksirala ulični pravac koji dijeli
trg na dva dijela. Krajem
19. stoljeća - gradnja željezničke pruge i kolodvora.
PREDLOZENI
OBJEKTI ZA ZAŠTITU:
Preradovićeva
1, ugradjeena uglovna jednokatnica : sagradjeena oko 1890. godine,
kavana
(Schwab ),
na mjestu starijeg objekta sličnog tlocrta 1905/6. godine “Narodna
kavana”
Šenoina
21, ugradjena prizemnica bivša pekarna “Wolf”, danas pripada
tvornici “Koestlin” sagrađena 1905. godine za pekarnu i stan
vlasnika Dragutina Wolfa, na neizgradjenoj parceli danas tvornička
trgovina
1871.
godine ukinuta je Vojna krajina i uvedena gradjanska uprava.
Grad
je svečano proglašen slobodnim kraljevskim gradom 1875. godine.
Umjesto
vojnih sudova osnovan je 1874.
civilni sud pod
nazivom Sudbeni stol, a smješten je u adaptiranoj zgradi stare
bolnice ,
Privreda
je nakon uvodjenja civilne vlasti dugo zadržala isti karakter. U
čitavoj zupaniji najviše je bilo seoskog stanovništva, a
poljoprivreda je glavna privredna grana i to najviše stočarstvo,
svinjogojstvo i uzgoj konja.
1876.
godine osnovana je u gradu prva tiskara koju je 1903. preuzeo
Lavoslav Weiss te uz nju osnovao tiskaru, knjižaru i papirnicu. Od
1888. godine počele su izlaziti gradske novine “Tjednik
Bjelovarsko-Krizevački”. U bivšem pogonu svilane, kasnije
vojarni, otvoreno je 1897. godine gradsko ubozište.
Grad
se počinje u to vrijeme i administrativno širiti kada su mu 1893.
godine pripojena naselja Ivanovčani, Nove Plavnice i Male i Velike
Sredice
Gradnja
pruge koja
prolazi jugoistočnim rubom grada, a naročito izgradnja
zgrade kolodvora 1894. godine,
inicirala je opsetznu izgradnju u tom do tada neizgradjenom dijelu
grada.
Nove
Regulacija grada Bjelovara koju je 1897. godine izradio gradski
inženjer Srećko Smočinsky.
1879.
osnovano je Prvo dioničarsko društvo za promet i preradu sirovina.
Važniji proizvodni pogoni su mesarsko poduzeće Svoboda, kasnije
tvornica suhomesnate robe, pekarna Wolf, kasnije tvornica Koestlin,
sušiona cikorije i pogoni tvornice Franck, silos i paromlin u
Mihanovićevoj, paromlin Suhanek, ciglane Revellant i Omčikus te
stara gradska ciglana i nova gradska klaonica na bivšem vojnom
poligonu izmedu Borika i Hrgovljana.
Krajem
19. i početkom 20. stoljeća popločavaju se vaznije gradske ulice,
a u prigradskim naseljima uređuju se makadamske ceste i zidaju
mostovi.
Grad
je 1908. plinificiran, a zanimljivo je da je električnu struju dobio
tek 1938. godine. Gradska plinara podignuta uz nekadašnji mlinski
potok, današnju Ulicu Ivana Kozarčanina. Karakteristično je da su
veći proizvodni pogoni izgrađeni na lokacijama najstarijih
gospodarskih i servisnih kompleksa vojnog komuniteta uz današnju
Slavonsku cestu, Rusanovu ulicu i željezničku prugu i time
produžili kontinuitet namjene tog prostora koja je ostala ista do
danas.
Iza
Prvog svjetskog rata Bjelovar postaje sjedište kotara i razvija se
kao administrativno i privredno središte regije.
Pravoslavna
crkva Sv.Trojice – ikone i zidne slike Celestina Medovića, Bela
Čikoš Sesija i Ivan Tišov.
ZA
NINU :
Za
izgled grada značajno je djelovanje dobrovoljnog “Društva za
poljepšanje grada”, osnovanog 1893. godine, koje je naročito
brinulo o zelenim površinama i nasadima u gradu. Tih je godina bivša
vojna streljana preuređena u rekreacionu zonu za građane, tadašnji
Gaj Franje Josipa. U gaju su zasađeni drvoredi lipa i drugog
ukrasnog drveća i tu su se održavale društvene zabave, proštenja
i kramovi sve do početka Drugog svjetskog rata kada je taj prostor
ponovno zauzela vojska. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća
popločavaju se važnije gradske ulice, a u prigradskim naseljima
uređuju se makadamske ceste i zidaju mostovi.
Za
potrebe ozelenjavanja grada osnovano je nekoliko rasadnika i
vrtlarija kao nastavak tradicije koju je posebno njegovala i krajiška
vojna vlast. 1873. osnovan je Imovinski vrt “Šljukingon”, kao
rasadnik sadnica voćaka i šumskog drveća za Imovinsku općinu
Đurđevac. Iz tog se rasadnika razvilo poduzeće “Bjelovarski
vrt”. 1880. godine osnovano je Voćarsko školsko dobro u kojem su
uzgojene sadnice kestena i duda kojima je ozelenjen grad 1889.
godine.
